Zeleno polje... I iznad njega leti leti leti... ptičica! Zelena šuma... Kako možeš sanjati toliko? To je sve zbog ovih vrućina i punog mjeseca. Koji čak više i nije pun. Smijem li se sada malo smijati?
Moj mišić kljuca za sve više duginih boja i onih par oblaka koji me skrivaju od ultraljubičastog zračenja. Nije da smeta, samo ne paše... Ne zadnjih dana. Tjedana. A? Kad je prije danas otišlo u jučer?
Ajmo svi zajedno biti sami... Tako će nam biti lakše. Ajmo se svi zajedno ufurati; kolektivne slike, kolektivna priviđenja... Sad mi se, kao, sviđa riječ kolektiv. Ha-ha-ha!
Koga briga uopće?
Je li vam dosadno? Dosadno vam je, ha, priznajte! Priznajte sebi, u zelenoj šumici, u krošnjama gdje ljupka gnijezda savijaju ptičice...
Možda je samo takav dan, onako bezvezan, tipično bezvezan... Jeste se sada osmjehnuli? Ha, bolje da niste.
"Izašao sam iz stana, neznam koliko je bilo sati, bila je to samo navika. Da nisam izašao iz stana izašao bih iz pećine. To bi isto bila navika."
"Otvorila sam novi tetrapak mlijeka i bilo je pokvareno. Zakiselilo se. Jučer sam ga zaboravila spremiti u frižider kad ga je mali dofurao iz dućana i sad smrdi. Nemam za kavu. Ali ima još šlaga pa je ok."
Kolektiv se sprema na izlet u prirodu. Na zelenu mirisnu livadu. Iznad koje leti leti leti ptičica. Tko će imati dovoljno sreće da mu se ptičica pokaka na glavu?
|